Najava: Biskupi BK BiH, 4. svibnja slavit će Misu u crkvi Aracoeli u Rimu u povodu 600. obljetnice rođenja Katarine Kosača-Kotromanić

U svom priopćenju s 89. redovitog zasjedanja, održanog 20. i 21. ožujka 2024. u prostorijama Biskupskog ordinarijata u Mostaru, biskupi Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine najavili su da će, tijekom svoga službenog pohoda Svetom Ocu i tijelima Rimske kurije poznatom pod nazivom „ad limina Apostolorum“ (na apostolske pragove) od 3. do 8. svibnja 2024., također slaviti Svetu misu u subotu, 4. svibnja 2024. u 18 sati u crkvi Aracoeli u Rimu u kojoj se nalazi grob Katarine Kosača-Kotromanić, supruge bosanskog kralja kralja Stjepana Tomaša i pretposljednje bosanske kraljice u povodu 600. obljetnice njezina rođenja.

„Već sada pozivaju sve Hrvate katolike, a posebno članove svojih biskupijskih zajednica koji se nalaze u Rimu ili će tih dana biti na hodočašću u ovom gradu, da se pridruže Euharistijskom slavlju i molitvi za Domovinu. Također potiču na molitvu da ovaj pohod crkvenih pastira bude na blagoslov svim članovima partikularnih Crkava i svih ljudi u Bosni i Hercegovini“, stoji u spomenutom priopćenju članova Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine.

Euharistijskim slavlje, u subotu, 4. svibnja 2024. u 18 sati u crkvi Aracoeli u Rimu predsjedat će i prigodnu propovijed uputiti predsjednik Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine mons. Tomo Vukšić, nadbiskup metropolit vrhbosanski i apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata u BiH, u zajedništvu s biskupom mostarsko-duvanjskim i apostolskim upraviteljem trebinjsko-mrkanskim mons. Petrom Palićem, biskupom banjolučkom mons. Željkom Majićem i pomoćnim biskupom banjolučkim mons. Markom Semrenom.

Biskupi Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine slavili su Svetu misu u crkvi Aracoeli u Rimu i prigodom svoga prošloga pohoda „ad limina Apostolorum“, 12. ožujka 2015. o čemu je izvijestila Katolička tiskovna agencija.

Tom prigodom Misno slavlje, u zajedništvu sa svim članovima BK BiH, predvodio je i prigodnu propovijed uputio mons. Marko Semren.

Kao podsjećanje, u nastavku donosimo dio propovijedi biskupa Semrena u kojem govori o životu i smrti Katarine Kosača-Kotromanić:

Katarina je rođena 1425. ili 1426. godine u Blagaju kod Mostara. Otac joj je bio herceg Stjepan Vukčić Kosača, a majka Jelena Balšić, kćerka zetskog velikaša Balše Balšića i unuka Jelene Lazarević, kćerke srpskog kneza Lazara Hrebljanovića.

Prije nego se udala za bosanskog kralja Stjepana Tomaša živjela je Katarina u sredini izložen snažnom utjecaju šizmatičke Crkve bosanske čiji je vjernik bio njezin otac. Sigurno je bila i pod utjecajem svoje pravoslavne bake koja je odgojila njezinu majku. Isto je tako morala poznavati i katolike brojne na posjedima njezina oca koji je u jednom trenutku i sam prihvatio katoličku vjeru.

Tražeći suprugu kralj Stjepan Tomaš je, po nagovoru savjetnika, izabrao Katarinu, kćer Stjepana Vukčića Kosače, koja je u to vrijeme imala 22 godine. Vjenčanje je obavljeno na dan Uzašašća, 26. maja 1446. godine u Milodražu kod Fojnice. Prije braka, Katarina se morala odreći Bosanske vjere i Crkve bosanske i prihvatiti rimokatoličanstvo. Ovim brakom kralj Stjepan Tomaš dobio je moćnog saveznika u liku svoga punca, Stjepana Vukčića Kosače, u ratu protiv Osmanlija. Za vjerski odgoj kraljice Katarine brinuli su se franjevci. Papa Eugen IV poslije vjenčanja iste godine dao je dozvolu da sama po svojoj želji izabere dva kapelana među bosanskim franjevcima. Katarina, zajedno sa svojim mužem Stjepanom Tomašem, sagradila je po Bosni mnoge crkve, među kojima su crkva Presvetog Trojstva u Vrlima, crkva Sv. Katarine u Jajcu, crkva Sv. Tome u Vranduku, kao i najveću započetu crkvu u gradu Bobovcu 1461. godine.

Katarina je Stjepanu Tomašu rodila dvoje djece – Žigmunda i Katarinu, a imala je i pastorka Stjepana Tomaševića, vanbračnog sina njenog muža i krstjanke Vojače. Kralj i kraljica su stolovali u Kraljevoj Sutjesci.

Katarinin muž umire 10. jula 1461. godine i ona njegovom smrću prestaje biti bosanska kraljica. Nasljednik njenog muža, Stjepan Tomašević, dao joj je titulu kraljice majke i Katarina je nastavila živjeti na dvoru kraljice Mare, supruge Stjepana Tomaševića.

Prilikom turskog osvajanja Bosne maja i juna 1463. Katarina se spasila bijegom u Dubrovnik, dok su joj djecu Turci zarobili i odveli sa sobom iz Bosne tako da ih više nikad nije vidjela.

Tokom druge polovice 1464. Katarina dolazi u Rim gdje je, uživajući papinsku zaštitu, boravila do smrti oktobra 1478. Iako u tuđini, bez muža, djece i kraljevstva, Katarina je dostojanstveno podnosila svoje nedaće. Uvijek se očitovala kao zakonita nasljednica porobljenog kraljevstva. Talijanska i rimska javnost s poštovanjem je gledala na njezinu nezavidnu sudbinu. Nekoliko vijesti govore o njezinim tadašnjim javnim nastupima i njezinom kraljevskom držanju, kao prilikom prijenosa kostiju sv. Bernardina Sijenskog 1472. u gradu Akvili. Tom prilikom, pored markantnog lika kraljice obučene u crno, posebnu je pozornost privukla njezina pratnja.

Teže od svega ostalog, kraljici je padala razdvojenost od njezine djece koja su u međuvremenu primila islam. Godine 1470. zatražila je od milanskog kneza Galeazza Sforze pomoć u cilju oslobađanja svoje djece. Istu molbu kraljičino je poslanstvo u Milanu ponovilo 1474. godine. Sve to, kako je poznato, ostalo je bez pravoga odjeka.

Njezin boravak u središtu katoličanstva djelovao je na njezin vjerski život. Teška sudbina silila ju je da razmišlja o smislu života, da produbljuje kršćansko rješenje ljudskog životnog puta i da što bolje primjenjuje u svome životu pravila za pravo kršćansko življenje. U Rimu je stupila u vezu sa franjevačkim samostanom Aracoeli, bujnim rasadištem franjevačkog života. Tu je bosanska kraljica pristupila u bratstvo Trećeg reda sv. Franje. U crkvi samostana Aracoeli skupljalo se i društvo Bl. Djevice Marije, koje se, među ostalim, brinulo i za bolnicu sv. Alberta u Rimu. Katarina je s ovim društvom svojski surađivala i pomagala ga. Dugo su iza njezine smrti članovi toga društva davali jedanput godišnje služiti svetu misu za ispokoj njezine duše.

Zdravlja načetog životnim nedaćama Katarina je teže obolila te je kao zakonita nasljednica Bosanskog kraljevstva 20. X. 1478. odlučila napraviti oporuku.

U svojoj oporuci bosanska je kraljica najprije izrazila svoju volju da se pokopa u crkvi Aracoeli. Za posmrtne obrede i pokop ostavila je 200 dukata.

Papu Siksta IV i njegove zakonite nasljednike imenovala je baštinicima Bosanskog kraljevstva i zamolila ih da ga u cijelosti predaju njezinom sinu Sigismundu ako se vrati na kršćanstvo; ako Sigismund ne bi ponovno postao kršćanin da Bosansko kraljevstvo predaju njezinoj kćeri Katarini ako se ona obrati na kršćanstvo. Ako bi pak oboje ustrajalo u muslimanskoj vjeri, Sveta Stolica postaje vlasnica Bosanskog kraljevstva i o njemu može odlučivati prema svojoj uviđavnosti. Ostala svoja dobra, pokretna i nepokretna, razdijelila je kraljica svojim dvorjanicima koji se je vjerno služili tijekom svih 14 godina boravka u Rimu.

Crkvi sv. Jeronima ”pro natione Sclavonorum” ostavila je kraljica sve ostale stvari iz svoje kapelice (misal, kalež s patenom i korporalom, kazulu i ostalo misničko odijelo zajedno sa svilenim oltarnikom).

Sinu Sigismundu ostavila je mač njegova oca, ukoliko bi se vratio na kršćanstvo, a ako ne bi postao kršćanin, onda je mač trebalo predati Balši, sinu njezina brata Vladislava.

Sve relikvije koje je posjedovala ostavila je bosanska kraljica crkvi sv. Katarine u Jajcu.

Pet dana nakon što je napravila oporuku, 25. X. 1478., kraljica Katarina je umrla i sahranjena u franjevačkoj crkvi Aracoeli, kako je to oporučno odredila. Grob joj je bio postavljen pred glavnim oltarom crkve. Nadgrobna ploča bila je ukrašena reljefnim likom kraljice u naravnoj veličini (1,78 m), s krunom na glavi. S jedne i druge strane glave urezan je po jedan grb, kraljevski bosanski i obitelji Kosača. Ispod nadgrobne ploče bio je postavljen natpis bosanskom ćirilicom. Godine 1590., prilikom rekonstrukcije crkve, grob je pomjeren na drugo mjesto, nadgrobna ploča je skinuta i postavljena na najbliži stup. Tu se gubi svaki trag njezinim kostima. Današnji latinski natpis ispod nadgrobne ploče kraljice Katarine godine 1545. napravljen je rukom rimskog kaligrafa Ivana Palatino.

Kraljica Katarina umrla je u tuđini, ali nije ostala zaboravljena. Sam položaj njezina groba u jednoj od najpoznatijih crkava u Rimu, u službenoj crkvi rimske gradske općine, pred glavnim oltarom, jasno je govorio da je osoba u njemu zakopana prije smrti uživala izuzetan ugled.

Od prve polovice XVI. stoljeća franjevački pisci spominju kraljicu Katarinu među svetim osobama Trećeg reda. U liturgijskoj knjizi Martyrologium Franciscanum Katrina se bilježi kao blažena. Amen.

U vezi s Katarinom Kosaća-Kotromanić dr. Tomo Vukšić u svom članku piše da Katarina nije bila posljednja bosanska kraljica nego da je posljednja kraljica bila žena Stjepana Tomaševića Mara koja je,nakon turskoga zauzeća Bosne i pogibije svoga muža, mogla imati oko 16 godina. Dr. Vukšić u spomenutom članku dalje piše: „Kraljica Katarina je sa svojim pokojnim mužem Stjepanom Tomašom imala dvoje djece: sina Sigismunda koji je, u trenutku pada Bosne pod Turke, mogao imati između 12 i 14 godina i kćer Katarinu, djevojčicu od 10 godina. Kraljica Katarina je iz Kozograda kod Fojnice, gdje je živjela, pobjegla u Konjic. Odatle je, prema nekim izvještajima, pješke stigla do Stona gdje ju je preuzela jedna dubrovačka lađa kojom je doplovila u Grad. U tim previranjima Turci su zarobili i odveli u ropstvo i njezina sina Sigismunda i kćer Katarinu koji u času zarobljavanja najvjerojatnije nisu bili s materom. U listopadu 1463. kraljica Katarina sigurno je još bila u Dubrovniku ali, nezadovoljna svojim položajem, otplovila je do Ancone te se uputila u Rim gdje je ostala do kraja života. Osobito je zanimljiva činjenica da je ona, kao grad u koji će se skloniti, izabrala upravo Rim, središte kršćanstva i glavni grad papine države. U tom gradu, uzaludno nastojeći spasiti barem svoju djecu, Katarina je živjela sve do svoje smrti 25. listopada 1478.

Papa Pavao II. (1464.-1471.) brinuo se o kraljici Katarini dajući joj za vrijeme njezina boravka u Rimu mjesečnu potporu od 100 forinti a od 1467. godine i doplatu od 240 forinti godišnje. Sljedeći papa Siksto IV. (1471.-1484.) isto tako pomaže kraljicu s mjesečnih 100 forinti u zlatu odredivši da tako bude pomagana sve do njezine smrti. Poslije njezine smrti odredio je da ta pomoć pripada njezinim dvorkinjama koje su kraljicu pratile za čitava njezina izbjeglištva služeći joj vjerno.

Prije smrti Katarina je napisala svoje posljednje želje. Međutim, najzanimljiviji dio oporuke Katarine Vukčić Kosača je onaj koji donosi odredbe o nasljedstvu u bosanskom kraljevstvu, bez obzira na pitanje pravne valjanosti toga odlomka. U oporuci, napisanoj 20. listopada 1478., tj. pet dana prije svoje smrti, Katarina imenuje papu Siksta IV. i njegove zakonite nasljednike baštinicima bosanskog kraljevstva. Moli ih da bosansko kraljevstvo u potpunosti predaju njezinu sinu Sigismundu, ako se vrati na kršćanstvo. A ako pak Sigismund ne bi ponovno postao kršćanin, kraljica moli pape da bosansko kraljevstvo predaju njezinoj kćeri Katarini, bude li se ona vratila u kršćanstvo. Ako bi pak oboje ustrajalo u muslimanskoj vjeri, na koju su u ropstvu bili prevedeni, kraljica Katarina odlučuje da Sveta stolica postaje vlasnica bosanskog kraljevstva te da, u tom svojstvu, o tom kraljevstvu može odlučivati prema svojoj uviđavnosti. Katarina je sa sobom u Rim bila donijela mač svoga muža kojega je oporukom sada ostavila sinu Sigismundu, ako bi se on vratio kršćanskoj vjeri. A ako bi ostao u islamu, taj mač ona određuje da se preda Balši, sinu njezina brata Vladislava, koji se jedini od svih velikaša bio digao protiv Turaka.

Pet dana nakon što je napisala oporuku, Katarina je umrla. Izvršitelji njezine oporuke nekoliko dana poslije toga predali su je papi. Njih je papi predstavio kardinal Rodrigo Borgia. Papa je primio oporuku i predao je potkancelaru da je čuva u svome uredu. Potkancelar ju je prepisao u knjigu papinske riznice i potpisao sa svojim suradnicima. Taj prijepis sačuvan je do danas a original se u međuvremenu izgubio.

Katarina je pokopana ispred oltara u franjevačkoj crkvi Aracoeli u Rimu. Tu je njezin grob s nadgrobnom pločom ostao sve do 1590. godine kad je oltarište preuređivano. Na nadgrobnoj ploči je bio Katarinin lik a ispod lika izvorni natpis na bosančici. Taj natpis je ili stradao tijekom spomenutih radova ili je bio sklonjen te poslije nestao. Uglavnom, tada je napravljen prijevod na latinski a nadgrobna ploča s Katarininim likom prenesena je na obližnji stup gdje se i danas nalazi. Međutim, prevodilac na latinski jezik, vjerojatno zbog običnoga previda jer ga se ne može optužiti zbog nedovoljna poznavanja jezika na kojemu je bio napisan izvornik, napravio je veliku pogrešku. Naime, na kraju drugoga retka ovoga natpisa prevodilac je dodao riječ „sestri“ (sorori), koje u izvorniku nije bilo, čime je Katarinu proglasio sestrom hercega Stjepana kojemu je ona, ustvari, bila kćer. U hrvatskom prijevodu taj latinski tekst bi glasio: „Katarini bosanskoj kraljici, [sestri] Stjepana Hercega od sv. Save, kćeri Jelene i hercega Stjepana, ženi Tomaša bosanskog kralja. Živjela je 54 godine, a umrla je u Rimu godine Gospodnje 1478., dneva 25. listopada. Spomenik je postavljen po njezinoj oporuci.“

No, na sreću, sačuvan je prijepis izvornoga hrvatskoga natpisa na bosančici koji nam dopušta napisati gornje primjedbe. Načinio ga je 1545. godine rimski kaligraf Giovanbattista Palatino i, zajedno s prijepisom na ondašnjoj latinici te svojim prijevodom na latinski, objavio ga u Rimu dvije godine kasnije (1547.) u svome djelu o raznim starim i modernim pismima.

Prema Palatinovu prijepisu izvornoga natpisa na bosančici, koji je bio postavljen na grobu kraljice Katarine, taj epitaf u mojoj transkripciji na sadašnju hrvatsku latinicu glasio je:

KATARINI KRALICI BOSANSKOI
STIPANA, HERCEGA SVETOGA SABE,
SPORODA JELINE I KUĆE CARA STIPANA
ROENI, TOMAŠA KRALA BOSANSKOGA ŽENI
KOL, ŽIVI GODINI 54
I PRIMINU U RIMI NALITA GNA 1478
LITO NA 25 DNI OKTOBRA SPOMINAK
NE PIZMOM POSTAVLEN.

Međutim, unatoč želji majke kraljice, kćer Katarina je ostala u islamu no o njoj nema sigurnih podataka. Ne zna se pouzdano ni gdje je živjela. Međutim, prema nekim pretpostavkama pokopana je u Skoplju gdje je, navodno, još polovicom 20. st. postojalo njezino turbe, tj. muslimanski nadgrobni spomenik, u groblju pored puta na brežuljku koji se zvao Urjan babi. Naime, prema predaji tu je pokopana „Kralj K’zi“ koja bi bila nesretna Katarina. S druge strane, o sinu Sigismundu zna se nešto više. Preveden je na islam i dobio ime Ishak a po njegovu ocu, koji je bio kralj, zvan je „Kral Ogli“ (Kraljević). Još 1487. živio je kao beg sandžaka Karasi u Maloj Aziji no ne zna se pouzdano kada je umro“, napisao je u svom članku dr. Tomo Vukšić.

KTA