Veliki petak je Kristov dan smrti (14. nisan, koji je tada bio petak) i oduvijek dan žalosti i supatničkog posta, nazvan također post žalosti.
U prikazima prepirke oko blagdana Uskrsa postalo je jasno da je stara Crkva slavila blagdan Pashe u cjelovitoj punini samo jedan dan, odnosno jednu uskrsnu noć.
Ono što su prva tri kršćanska stoljeća mislila o sadržaju i dostojanstvu blagdana Uskrsa, to je sažeto izložio poznati istraživač liturgije O. Casel u svojoj studiji s naslovom: Način i smisao najstarijeg kršćanskog uskrsnog slavlja (Art und Sinn der ältesten christlichen Osterfeier), i to upravo na hvalospjevan način, kako slijedi: “Blagdan je Uskrsa, dakle, kultni navještaj i uprisutnjenje Kristova djela otkupljenja u smrti i Gospodinovu preobraženju, pobjeda nad grijehom po križu, a s tim i pomirenje između Boga i čovjeka, ali s tim također utemeljenje Crkve, koja se izbavlja Kristovom krvlju i vjenčaje sa svojim zaručnikom: duhom Gospodinovim. Po svemu tome Uskrs je također sakrament prijelaza iz svijeta u život Boga, ulaz otkupljenog čovječanstva u Božje kraljevstvo i vječni život kod Boga. Jednom riječi: Uskrs je misterij kulta Božjeg djela spasenja u Kristu od Crkve. Uskrs je prema tome ‘blagdan’ u središtu godine, koja u svome toku ocrtava svjetsku godinu, a ta je ponovno stvorena kopija Božje vječnosti.” Sadržajna je punina uskrsnoga blagdana bila u 4. stoljeću zbog historizirajućeg gledanja i oponašajuće forme prikazivanja, postupno podijeljena na odlomke i prikazana u dijelovima. Dok je slavlje uskrsne noći kao “majka svih bdjenja” (Augustin) zadržavala do ponoći post i žalost zbog Isusove smrti, a istom onda kad je nastala radost zbog Gospodinova uskrsnuća, razvilo se u 4. stoljeću “sveto uskrsno trodnevlje raspetog, pokopanog i uskrslog Gospodina”. Ta tri dana liturgijska slavlja prikazuju otada u svojoj sredini istinsko godišnje slavlje pashalnog misterija. Nova opća načela o liturgijskoj godini to potvrđuju riječima: “Uskrsno se trodnevlje Gospodnje muke, smrti i uskrsnuća ističe kao sjajan vrhunac čitave liturgijske godine” (br. 18). Ono “počinje misom Gospodnje večere, središte mu je Uskrsno bdjenje, a zaključuje se Večernjom nedjelje Uskrsa” (br. 19).
Potrebno je bilo reformirati slavlje toga trodnevlja u 1600 godina svoje povijesti. Treba se podsjetiti da je cijelo slavlje uskrsne noći premješteno u ranu zoru Velike subote, te je tako izgubilo zamašnu snagu simbola. Dekretom Kongregacije za obrede od 9.2.1951. godine ponovno je dopušteno “ad experimentum” za noć prije Uskrsa. Četiri godine kasnije, 16.11.1955. godine objavljen je glasoviti Glavni dekret Kongregacije za obrede o obnovi liturgije Velikog tjedna, koji je bio predzahvat na pokoncilsku liturgiju Rimskog misala iz 1970. godine.
Liturgija Velikog petka
Veliki petak je Kristov dan smrti (14. nisan, koji je tada bio petak) i oduvijek dan žalosti i supatničkog posta, nazvan također post žalosti. Već su se u najstarije vrijeme Isusove riječi o vremenu u kojem učenici poste, jer im je zaručnik bio uzet (Mt 9,15; Mk 2,20; Lk 5,34f), odnosile na dane smrti i na Kristov grobni mir. Taj je post žalosti bio tako duboko ukorijenjen u svijest stare Crkve da ga se na Zapadu katkad prenosilo čak na sve petke i subote tijekom godine. Najstarija svjedočanstva za post na Veliki petak i Veliku subotu sežu do u 2. stolječe (apokrifno Hebrejsko evanđelje i Irenej iz Liona). Pritom se radio o “punom postu, pri kojem se ne smije uživati ni najmanje jela i pića. Kršćani su, dakle, morali do Pashe provoditi 40 sati ili čak dva cijela dana bez jela i pića. Potvrdu za to shvaćanje donosi Hipolitovo Crkveno uređenje, da ona dopušta na petke kruh i vodu kao iznimku za bolesnike i trudnice”. Papa Inocent I. obrazlaže to mišljenje da su već apostoli na taj “biduum” držali post žalosti. S obzirom na tu časnu tradiciju razumljivo je da današnja Crkva također čvrsto drži Veliki petak kao dan posta i odricanja.
Dok su se prva kršćanska stoljeća odricala posebne liturgije Velikog petka, dotle su se u 4. stoljeće razvile različite forme neeuharistijskog bogoslužja. Hodočasnica Eterija izvještava iz Jeruzalema oko 400. god. da su se ondje na Golgoti okupljali kršćani prije podne i častili Kristov križ, što ga je ponovno pronašla carica Helena 320. god., isto su tako rano poslije podne dolazili na bogoslužje riječi s čitanjem povijesti muke. Upravo se u Jeruzalemu očituje težnja da se Kristov događaj na pravom mjestu i pravovremeno ponovno oblikuje u liturgiji, te da se tako duboko utisne u svijest vjernika. U tom je pogledu bogoslužje Velikoga tjedna u Jeruzalemu postalo primjerom za Zapad.
Na Zapadu se najprije zadovoljilo bogoslužjem riječi, kako ga Augustin potvrđuje za sjevernu Afriku, pri čemu su važnu ulogu igrali prije svega izvještaj o muci i psalmi, koji se odnose na Kristovo trpljenje. Ondje gdje su mjesne Crkve posjedovale relikvije Svetoga križa, kako je to posvjedočivo npr. za Rim u 4. stoljeću (poklon carice Helene), razvilo se također ondje već rano čašćenje Križa. O rimskom bogoslužju Velikog petka 7. stoljeća znamo točnije tijek: papa je išao bosonog s relikvijama Križa u procesiji od lateranske bazilike prema crkvi, koju je sagradila carica Helena, tj. crkva Svetog križa u Jeruzalemu. Tu je relikvije Svetog križa častio ne samo kler, nego također cijela zajednica, dok su ujedno čitana dva starozavjetna čitanja i izvještaj o muci po Ivanu. Svečana molitva vjernih zaključivala je prvobitno to bogoslužje riječi, dok još u 7. stoljeću nije pridošla pričest vjernika. Tu su rimsku liturgiju preuzeli u 8. stoljeću Franci i dalje je izgradili u smjeru snažnijeg dramatskog učinka. Oko sredine 10. stoljeću napisali su benediktinci samostana sv. Albana u Mainzu dalje oblikovanu liturgiju Velikoga petka u takozvanom Rimsko-germanskom pontifikalu, nazvan također Pontifikal iz Mainza. Ta je liturgijska knjiga stigla u 10. stoljeću u Rim, koji je tada vrlo nisko pao i utjecala je sa svoje strane ponovno mjerodavno na tamošnju liturgiju.
U tijeku srednjeg vijeka nastala je najprije iz vrlo jednostavnog pričesnog slavlja vjernika Missa praesanctificatorum (Misa pretposvećenih darova), pošto su preuzeti neki dijelovi euharistijskog slavlja, ali svakako bez presudne euharistijske molitve. Rijetko primanje pričesti u srednjem vijeku vodilo je k tome da je naposljetku samo još svećenik komunicirao na Veliki petak. Tridentinski misal iz 1570. god. preuzeo je taj običaj kao propis i tako mu je dao važnost za gotovo 400 godina. U narodu se govorilo o “razorenoj” ili “zbunjenoj” misi.
Novo uređenje iz 1955. godine zadržalo je, doduše, tradicionalna tri dijela: službu riječi, klanjanje križu i slavlje pričesti, ali neke obrede i rubrike, posebno kod slavlja pričesti, ponovno je napustilo, među ostalim zabranu pričesti vjernika. Reforma Misala iz 1970. godine preuzela je u bitnom tu reformu.
To vrijedi također za vrijeme bogoslužja, koje se od starine pa do u visoki srednji vijek orijentiralo na vrijeme Kristove smrti popodne oko tri sata. U kasnom srednjem vijeku, kada je praksa posta sve laksnija zadržala se, doduše, na formalistički način odredba da se bogoslužje smije slaviti istom nakon devetog časa oficija (15 sati), ali se taj deveti čas i s tim liturgija Velikoga petka premjestila već na prijepodne. To je uređenje primljeno u Misal iz 1570. god., pošto je Pio V. četiri godine prije toga s vrlo sumnjivim obrazloženjem zabranio sva misna slavlja poslije podne i navečer. Dekret reforme iz 1955. godine. vidio je u tom premještanju štetu za “liturgijski osjećaj” vjernika i preuzeo je ponovno izvorno vrijeme, kako se to odredilo: “Na Veliki petak drži se liturgijsko slavlje popodne, i to oko tri sata. Ako dušobrižnički razlozi preporučuju, smije se izabrati također i kasnije vrijeme, ali ne nakon šest sati.” Novi je Misal također preuzeo tu odredbu, ali bez onoga da kod pastoralno uvjetovanog kasnijeg slavlja odredi vremensko ograničenje. Ovdje se misli prije svega na one zemlje u kojima Veliki petak nije neradni dan pa vjernici moraju tijekom dana obavljati svoj posao.
Nadalje treba opisati bogoslužje Velikoga petka prema novom Misalu iz 1975. godine, odnosno njegovom drugom hrvatskom izdanju iz 1980. godine. Ono se više ne slavi u crnom ruhu, nego u crvenom liturgijskom ruhu. To je boja mučenika, koji u Kristu imaju pred očima svoj prauzor i uzor, te u čijoj poslušnosti do smrti vide izvor svoga vlastitoga predanja i svoga trijumfa.
Služba riječi
Svećenik i njegova pratnja upute se prema oltaru, koji nije ničim pokriven. Prostru se pred njim ničice (lat.: prostratio) ili kleknu i tako ostanu neko vrijeme u tihoj molitvi. Takozvani prostratio preuzet je u liturgiju iz ceremonijala bizantskog carskog dvora, ali ga susrećemo također već u Starom zavjetu. Činjenica da se jedna tako stara tradicija velikom snagom znaka sačuvala upravo na Veliki petak do našega vremena, a to potvrđuje od A. Baumstarka eruirani “zakon očuvanja starog u vremenu velike liturgijske vrijednosti”.
Nakon prostracije svećenik govori sa sjedala jednu od dviju u Misalu predviđenih molitava. Kao prvo čitanje slijedi četvrta pjesma o Sluzi Božjem prema Iz 52,13-53,12, koja se odvajkada shvaćala kao opis Kristove otkupiteljske muke. Psalam 31 kao pripjevni psalam ne postaje samo izričaj jadikovanja, nego također pouzdanja u “vjernog Boga”. Drugo čitanje je hvalbenica zbog “uzvišenog Velikog svećenika”, koji “posta svima koji ga slušaju začetnik vječnog spasenja” (Heb 4,14-16; 5,7-9). Pjesma prije evanđelja, koja uvodi u evanđelje, sadrži klasično mjesto o Kristovu pashalnom misteriju, u kojemu se ne govori samo o Isusovoj poslušnosti do smrti, nego također o njegovom uzvisivanju. Zaključni izvještaj o muci po Iv (18,1-19,42) treba se na isti način navijestiti kao na Cvjetnicu, tj. bez svijećnjaka i kađenja, bez pozdrava naroda i znamenovanja knjige. Navjestitelj je, ako je prisutan, đakon, inače svećenik. Ali muku mogu s podijeljenim ulogama čitati ili pjevati također laici, “no riječi Kristove, ako je moguće, neka budu pridržane svećeniku” (Rimski misal, Cvjetnica 22), jer on u liturgiji vrijedi kao Kristov predstavnik. Nakon povijesti muke slijedi prema mogućnosti kratka homilija, a “na kraju može svećenik pozvati vjernike da kratko vrijeme provedu u molitvi” (Rimski misal 9).
Zaključna velika sveopća molitva starokršćanski je prakamen, koji se sačuvao do naših dana, dok je u starom Rimu kod svakog euharistijskog slavlja uobičajena vjernička molitva, nazvana također sveopća ili vjernička molitva, kroz mnoga stoljeća pala je u zaborav i tek je Drugim vatikanskim ponovno uvedena. Radi se o deset molitvenih nakana, koje zadržavaju onu temeljnu strukturu, koja vrijedi također za ponovno uvedenu vjerničku molitvu misnog slavlja: “za svetu Crkvu, za one koji s vlašću nama upravljaju, za one što ih tište razne nevolje, kao i za sve ljude i za spasenje svega svijeta” (SC 53).
U pojedinim se moli za svetu Crkvu, za papu, za sve redove vjernika, za katekumene, za jedinstvo kršćana, za Židove, za one koji ne vjeruju u Krista, za one koji ne vjeruju u Boga, za upravitelje država, za ljude u potrebi. Usporedi li se ta vjernička molitva s ranijom, onda se vidi i veća nategnutost i obazrivo formuliranje u molitvama za Židove i (ranije nazivane) “heretike” i “šizmatike”. Svećenik može iz sveopće molitve izabrati one, koje bolje odgovaraju mjesnim prilikama” (Rimski misal 13). “U velikoj javnoj potrebi može mjesni ordinarij dopustiti ili odrediti da se doda posebna nakana” (Rimski misal 12).
Kod pojedinih molitava svećenik govori (pjeva) najprije “poziv na molitvu, kojim se izražava nakana”, a onda nakon tihe molitvene stanke, molitvu. Naslijeđeni običaj da vjernici nakon poziva na molitvu na đakonov poziv prignimo koljena kleče, a na njegov ponovni poziv ustanite ponovno ustaju, može se zadržati. Drugi glavni dio liturgije Velikoga petka tvori klanjanje svetom križu.
Klanjanje svetom križu
Najprije se križ svečano pokaže vjernicima (podizanje Svetog križa). Za to postoje dva oblika, od kojih se treba izabrati onaj “koji je prikladniji”. Kod prvog (tradicionalnog) oblika zastrti križ nosi jedan od liturga suslavitelja, kojeg prate dva ministranta sa zapaljenim svijećama, prema oltaru i predaje ga svećeniku. On otkriva križ u tri dijela, pri čemu svaki put zapjeva poziv na otkrivanje Svetog križa (ranije u triput rastućem tonu): “Ecce lignum crucis… Evo drvo križa, na kome je visio Spas svijeta.” Zajednica odgovara: “Dođite, poklonimo se” i kleče uz tihu molitvu. Tada se otkriveni križ postavi na ulazu prezbiterija ili na drugo prikladno mjesto u proširenom vidiku zajednice ili ga drže dva ministranta, a zatim počinje klanjanje Križu.
Kod drugog načina pokazivanja križa svećenik se uputi sa svojom pratnjom prema ulazu u crkvu. Tu uzima nezastrti križ i nosi ga u procesijskom ophodu prema svetištu. Na tom putu triput stane, zapjeva u stanovito vrijeme poziv na otkrivanje Svetog križa. Sve dalje kao kod oblika 1.
Tad pristupaju kler i vjernici klanjanju Svetom križu, poklone se (na jedno koljeno) ili poljube križ, ili ga počaste nekim drugim znakom. Zajednica ili kor pritom pjeva stare dostojne ili ganutljive pjesme, npr. antifona Tvome križu klanjamo se, Gospodine… (sada na prvom mjestu u Misalu), prijekori (improperiji) i himan (pjesan) koji potječe iz 6. stoljeća Pange, lingua, gloriosi proelium certaminis (Usta moja opjevajte sretno svršen slavni boj) s antifonom Crux fidelis (Križu sveti). Prvospomenuta antifona može se posebno pažljivo slušati svojim tekstom kao i svojom melodijom u gregorijanskom koralu, jer u oboma se već probija uskrsna radost: “Tvome križu klanjamo se, Gospodine, te hvalimo i slavimo sveto uskrsnuće tvoje, jer evo: drveta radi nastade radost u cijelom svijetu.” Melodija u gregorijanskom koralu sadrži na početku jake odjeke onih iz Tedeuma.
Sveta pričest
Nakon klanjanja Križu oltar se pokrije oltarnikom i postavi se Misal i tjelesnik (korporal). Sveto otajstvo se donese iz mjesta pohrane i svećenik poklecanjem iskazuje poštovanje. Poslije toga slijedi Oče naš s embolizmom i aklamacijom naroda. Poslije kratke pripravne molitve svećenik podigne hostiju i govori kao obično: “Evo Jaganjca Božjeg…”, blaguje Tijelo Gospodinovo, a zatim ga dijeli također zajednici. Čestičnjak s preostalim hostijama odnosi se natrag ili se pohrani u svetohranište. Poslije tihe molitvene stanke slijede popričesna molitva i molitva nad narodom. Popričesna molitva zahvaljuje za novi život, što nam ga je Otac darovao “smrću i uskrsnućem” svoga Sina, te tako opet izražava jedinstvo pashalnog misterija. Molitva nad narodom, pri kojoj svećenik ispruža ruke nad zajednicom, spominje također smrt i uskrsnuće u jednom dahu i moli za Božji narod “oproštenje i utjehu”, učvršćenje vjere u vječno otkupljenje.
