Spomen 182. obljetnice rođenja i krštenja sl. B. Stadlera u njegovoj rodnoj i krsnoj župi u Slavonskom Brodu

Spomen 182. obljetnice rođenja i krštenja sluge Božjega Josipa Stadlera, prvog vrhbosanskog nadbiskupa, proslavljen je u petak 24. siječnja 2025. godine u njegovoj rodnoj i krsnoj župi Gospe Brze Pomoći u Slavonskom Brodu. Nakon molitve kod Stadlerova spomen obilježja, u blizini njegove rodne kuće, slijedila je procesija do Katehetskog centra župe Gospe Brze Pomoći gdje je svečano zahvalno euharistijsko slavlje predvodio banjolučki biskup mons. Željko Majić. Uz domaćeg župnika Anđelka Cindoria suslavilo je još sedam svećenika. Posluživao je bogoslov Karlo Čondić, župljanin te župe.

Navodeći što je sve za svoje biskupske službe učinio sluga Božji Josip Stadler, u homiliji je biskup Majić rekao kako je zahvalan Gospodinu za „tog velikog Nadbiskupa, koji je iznad svega bio i otac i majka naših siromaha, velikan duha kojega nikakav ljudski govor ne može dovoljno proslaviti“. Naglasio je kako i sam kao biskup u Banjoj Luci sa zahvalnošću Bogu gleda na Stadlerov dugogodišnji predani rad te vjeruje da su mu mnogi svećenici, biskupi, redovnici i redovnice zahvalni za toliko toga, a napose Služavke Maloga Isusa, „njegove ‘duhovne kćeri’ koje je osnovao s ciljem da se žrtvuju za zapuštene bijednike, da budu brižne majke siromašne djece i štap nemoćnih žena u starosti, te i danas, po primjeru, nadahnuću i zagovoru svoga utemeljitelja, nastoje svugdje u svijetu gdje djeluju biti živo Evanđelje“.

Citirao je Stadlerova nasljednika, pomoćnog biskupa Ivana Šarića koji je priopćavajući vijest o Stadlerovoj smrti na blagdan Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije 1918. rekao: „Braćo! Umro je onaj koji nam je bio i otac i majka, onaj koji nas je ljubio kao nitko drugi. Jedanput nam je svima rekao – Imat ćete iza mene i pametnijih i pobožnijih biskupa, ali nećete imati koji vas je ljubio više od mene. Umro je otac sirotinje naše…“

Naveo je i što je bilo zapisano o Stadleru prigodom njegova zlatnog misničkog jubileja u tadašnjem sarajevskom hrvatskom Dnevniku.

„Ima ljudi koji zadužiše narod, iz kojega su nikli, jali perom, jali besjedom, jali umom, jali junaštvom, jali dobrim djelima na korist domovine. Ti su ljudi nalik na oaze u Sahari života pojedinih naroda. Ima ih, ali dosta nema; nema ih biva, prema potrebi. I kada dogje čas te ova (tj. potreba) opet pokuca na vrata – što se često zgađa – sjeti se narod čovjeka koji mu je i u sličnoj zgodi, priskočio u pomoć i … slavi mu spomen. Zahvalnost za prošlo dobročinstvo i nada da će slično i u budućnosti doživjeti, gone narod na poštu i slavu svojih velikana…. Svojim vrlinama si nas zanio, protivnicima imponirao. Za narod svoj sve si pregarao, a svakom pomagao, jer nisi znao za razliku izmegju prijatelja i protivnika. S malenim bio si blag, s visokim ponosan, kročio si naprijed, ne poznavajući druge svrhe nego sreću naroda i svoje poštenje, te se nisi ni o jedno ni o drugo ogriješio… Služeći Bogu i narodu, stekao si slavno ime, upisano onim svetim i zlatnim perom povijesti ‘koja za unučad poznu – djela otaca bilježi viteška’.“

Biskup Majić dodao je kako vjernike te riječi prisjećaju na „vidljiva djela koja ni ratovi, ni potresi, ni požari, ni bezbožni komunizam ili bogohulni globalizam nisu uništili“ te zaključio kako su one ipak „nedovršen govor i vlastitom ograničenošću zasjenjen pogled na tog čovjeka stamene vjere, neiscrpna pouzdanja u Božju providnost, u kojem je ljubav Božja obilovala i po kojem su se radosno tolike duše gladne ljubavi hranile“.

Nadalje je ustvrdio da je najbolji opis toga „velikana duha“ u kratkoj rečenici ispisanoj ispod njegove slike koju je naslikao domaći slikar Franjo Gruber, a čuva se u franjevačkom samostanu u Slavonskom Brodu: Huic nomini nullum elogium par („Ovo ime nikakav govor ne može dovoljno proslaviti.“).

Govoreći o njegovu rođenju, krštenju, obiteljskoj tragediji u djetinjstvu ustvrdio je da je u tome prepoznatljiv „čudesni božji plan s njim, da bira siroče, siromašnog Josipa da tada, a i danas, siromašna Bosna postane bogatija za jednog Josipa Stadlera nadbiskupa i Slugu Božjega“.

Pozvao je vjernike da obnove svoja krsna obećanja te, poput Josipa Stadlera, obnovljeni žarom vjere budu, kako je rekao, „svjetlo tolikima koji i danas kao i u Stadlerovo vrijeme, tumaraju u tami, budu utjeha žalosnih, zaštitnici obespravljenih, očevi i majke siromašnih, potpora nemoćnih, graditelji Kraljevstva na zemlji, Kraljevstva mira, ljubavi i pravde“.

Nakon homilije, s. M. Marina Piljić i s. M. Edita Perić obnovile su svoje redovničke zavjete i zahvalile Gospodinu za sve milosti koje im je darivao tijekom njihova 50 godina služenja Malome Isusu. Čestitao im je biskup Željko na tom velikom Božjem daru i zahvalio na njihovoj ljubavi, trudu, ustrajnosti i požrtvovnosti.

Uz ostale vjernike na misi je sudjelovalo osamdesetak Služavki Maloga Isusa na čelu s provincijskom glavaricom Sarajevske provincije s. M. Anom Marijom Kesten.

Na kraju mise u procesiji su došli do župne crkve Gospe Brze Pomoći, crkve Stadlerova krštenja, gdje su pred njegovom slikom izloženom na oltaru sv. Josipa molili za njegovo proglašenjem blaženim i svetim. Kako je ta crkva u ovoj svetoj godini redovitog Jubileja određena kao oprosna crkva na kraju su zajedno molili Molitvu Jubileja.

U znak zahvale za po prvi puta predvođenje misnoga slavlja župnik Cindori uime je župe biskupu Majiću darivao sliku Gospe Brze Pomoći.

Služavke Maloga Isusa, koje djeluju u Slavonskom Brodu, za tu su se obljetnicu pripremale trodnevnicom koju je u kapeli Stadlerove spomen-kuće predvodio vlč. Krunoslav Karas, župnik župe Uznesenja Blažene Djevice Marije u Brodskom Vinogorju kojoj pripada Stadlerova spomen-kuća.

Životopis nadbiskupa Stadlera

Josip Stadler rođen je u Slavonskom Brodu 24. siječnja 1843. u skromnoj obrtničkoj obitelji Đure i Marije rođene Balošić. U desetoj godini ostao je bez oca i majke te je skrb za njega preuzela ugledna brodska obitelj Oršić. Školovao se u rodnom gradu, potom u Požegi, Zagrebu te na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu gdje je postigao doktorat iz filozofije i teologije. Bio je sveučilišni profesor u Zagrebu. Papa Lav XIII. imenovao ga je 1881. prvim vrhbosanskim nadbiskupom sa sjedištem u Sarajevu. Josip Stadler poznat je po svojem gorljivom apostolskom djelovanju, osobito među siromasima i siročadi. Zbog kreposnog života, prozvali su ga ocem sirotinje. U Sarajevu je izgradio katedralu, bogoslovno sjemenište s crkvom sv. Ćirila i Metoda, kaptol i nadbiskupski dvor dok je u Travniku podigao sjemenište i gimnaziju. Za siromašnu i napuštenu djecu izgradio je ubožnice Betlehem i Egipat, a samostane za redovnice iz Družbe sestara Služavki Maloga Isusa koje je utemeljio. Umro je u Sarajevu 8. prosinca 1918. U tijeku je crkveni postupak za njegovo proglašenje blaženim i svetim.

KTA